Analiza utakmice Real M – Atletico M

Naš česti gost Zrcala tjedna Rijad Durkić dao je za portal Klix još jednu analizu sinoćnje utakmice polufinala Lige prvaka:

Real Madrid izdržao je ratnički start gradskog rivala, preživio teških prvih pola sata te na krilima nenadmašnog igračkog kadra poentirao za rješenje svih pitanja.
Atletico je igrao onako kako se očekivalo u prvoj utakmici, na trenutke sjajno, ali ipak nedovoljno za veliki izazov, nemoguću misiju dostizanja prednosti iz prve utakmice. Veliko finale Lige prvaka za ovu godinu tako dolazi na svoje, utakmica Juventusa i Reala je prema svemu sudar dvije ekipe koje su pokazala najviše, Juventus sustavom, Real igrački.

Treba biti iskren pa priznati da nije lako igrati aktivnu utakmicu ako iz prvog dvoboja nosite velikih 3:0. Zidane, bez obzira na veliku igračku karijeru i trenerske rezultate još uvijek nema kredita kod novinara i šire stručne javnosti da ga se doživljava ozbiljno i s punim respektom. Dosta toga što Real postiže tretira se kao nešto “uprkos”, a ne “zahvaljujući” svom treneru.

Ni sinoćnja utakmica neće pomoći u građenju mišljenja da je Zinedine Zidane potencijal za velikog trenera. Ušao je u utakmicu predvidljivo, dopustio najgori mogući scenarij na početku, da bi spas dočekao u vidu najplastičnijeg manifestiranja igračka klase, jer kako drugačije prokomentarisati akciju u kojoj Karim Benzema uz rub terena prođe trojicu defanzivaca Atletica.

Kad nema Garetha Balea, utakmice igra i rješava Isco, krunski dragulj španskog fudbala, a na dnu klupe su zakovani takvi majstori kao što su James i Morata. Isco je baš sinoć bio dio ekipe koja je nakon uraganskog starta Atletica smogla snage da prihvati izazove, preuzme kontrolu utakmice i završi posao. Uz ranije spomenutog Benzemu, ostatak društva čine genijalni vezni igrači Luka Modrić i Toni Kroos.

Uz takvu igračku mašineriju i veliki Cristiano Ronaldo može uzeti “slobodnu večer” i ne sudjelovati aktivno u glavnim akcijama slavnijeg madridskog kluba. Ronaldu nakon golijada u ranijim utakmicama nitko ništa neće zamjeriti.

Diego Simeone, popularni Cholo, sinoć je vjerovatno završio s Atleticom, jednako kao što je klub s Calderona završio europsku povijest svog legendarnog stadiona. Od naredne sezone argentinskog trenera gledat ćemo skoro pa sigurno na nekoj drugoj adresi, ne na Estadio La Peineta, novoj adresi Los Colchonerosa.

Kod Simeonovog Atletica sve ove godine enigmatična ili nejasna je bila samo jedna stvar, jedan omjer, agresivnosti i pasivnosti, njen raspored, ugađanje ili raspoređivanje. Prije osam dana mnogi su s pravom napisali da je Atleticu falilo agresije, da nije bilo pravog pritiska na loptu i da je baš zbog toga Real bio toliko komforan, zbog toga i tako uvjerljivo slavio.

Sinoć je bilo drugačije, ponovo je to bio onaj pravi, agresivni Simeone, pola sata u kojem su njegovi igrači bili na razini očekivanja. Agresivnost u nogometu je uvijek potraga za greškama protivnika, tjeranje suparničke strane da čini stvari koje ne bi željela. Defanzivna agresivnost, jača strana kod Atletica, obično se manifestira u vidu presinga na loptu, a ofanzivna u preskakanju igre, izbijanju dugih lopti s centra na vrh šesnaesterca protivnika, gdje vaši napadači osvajaju duele ili nakon izgubljenog duela vi imate spremne igrače na borbu za tzv. druge ili treće lopte.

Sve to je manje-više imao Atletico na početku i ponajviše zahvaljujući baš tome, ali i neadekvatnom ulasku Reala u utakmicu imao u 16. minuti nestvarnih 2:0. Razlog da je na tome stalo i da je Real došao do zraka, te onemogućio snove o velikom preokretu, ne leži u ovoj, već u prošloj utakmici. Izoliranost prednjeg dvojca Atletica i nedostatak pratećeg osoblja u širokom krugu ilustrira nedostatke i onako skromnog plana igre s loptom u nogama kod domaćeg sastava.

S taktičke strane sinoćnja utakmica nije donijela ništa posebno novo. Atletico je u svojoj klasičnoj prezentaciji igrao formacijskih 4-4-2. Real kad nema Balea, a ima Isca, uvijek s 4-3-3 prelazi na 4-4-2, što je ovdje potpuno opravdano jer tako ima brojčani balans u svim linijama. Zanimljivo će biti provjeriti kako će se ovaj Realov romb u sredini nositi s Juventusovom fleksibilnošću u sredini i mišićima na bokovima.

Spomenuta formacija s Iscom u sredini ima samo jednu vidljivu manu, predvidljivost u forsiranju lopte kroz sredinu i samim time zaobilaženje krilnih pozicija. U ovoj verziji 4-4-2 s rombom širinu daju bekovi, a oni često zbog zahtjeva utakmice i ne stignu naprijed pa napad ostane fokusiran po centru terena, tamo gdje je obrana obično najbolja, najgušća. Logično bi bilo da se ova formacija pretvori s vremena na vrijeme u 4-3-3, gdje Ronaldo i Isco odu široko na krila ili je pak to previše očekivati od Zidanea.

Nakon gola Isca utakmica se pretvorila u odrađivanje posla uz povremene bravure sjajnog Keylora Navasa koji golmanskom klasom bez sumnje pripada kraljevskom klubu. Otjerati ga s gola Reala može samo klasično madridsko “traženje kruha preko pogače”.

Atletico se već sada može baciti na slaganje ekipe za narednu sezonu, prije svega, trebalo bi definirati trenersku poziciju. Realu ostaje veliko finale Lige prvaka u koju će, kao i u svaku drugu utakmicu, ući kao kladioničarski favorit. Juventus ima Allegrija, sustav, glavu i rep, Real pak samo nedodirljivu igračku klasu, što je prošle sezone bilo dovoljno.

Izvor: klix.ba