Analiza utakmice Rijada Durkića

Barcelona sinoć nije uspjela ponoviti PSG, a što je još veći raritet, nije uspjela u dvije utakmice četvrtfinala Lige prvaka Juventusu zabiti gol. Zbog čega je rezultat takav, u analizi za klix.ba pojašnjava Rijad Durkić:

Koliko je kvalitetan balans talijanskog sastava najbolje ilustrira činjenica da mu na dvije osjetljive, holderske pozicije igraju Sami Khedira i Miralem Pjanić, a da ekipa ne pati na čvrstoći. Moguće je to samo ako igrate obranu, ali doslovno s 11 igrača, ako se cijeli tim kreće kompaktno i inteligentno.

Allegri je znalački pokazao i svim našim nogometnim stručnjacima, navijačima i svekolikoj javnosti koja je to prava pozicija Miralema Pjanića. Pjanić u Juventusu igra upravo ono što je prijeko potrebno BiH reprezentaciji, a često ne biva prepoznato. Pozicija je to u dubini veznog reda, ispred zadnje linije, bliže počecima napada, nego prednjoj liniji.

Juventus nema glamurozan tim kao madridski Real, ali izgleda bolje i djeluje kao realnija oklada za naslov prvaka Europe. Do velikog slavlja u Cardiffu trebati će odigrati još tri sjajne utakmice, ali dueli s Barcelonom su pokazali i dokazali da Juve to ima u nogama, ali i glavi.

Bez obzira na to kako završe domaća natjecanja, ova Barcelonina sezona smatrat će se neuspješnom. Ispadanje od Juventusa u četvrtfinalu Lige prvaka nije sramota, koliko je problematična razina igre katalonskog sastava ili preciznije rečeno razlika između kvalitete igračkog kadra i onoga što tim Luisa Enriquea prezentira na terenu.

Luis Enrique već je najavio odlazak s klupe katalonskog diva i može se raspravljati o tome koliko je takva klupska doktrina primjerena i učinkovita te koliko ona može negativno djelovati na ekipu. Barcelona je to već prošla kad je odlazio Guardiola, ali to čak i ne mora biti planirana, već ishitrena reakcija. Ljeto koje dolazi bit će prometno na Camp Nou.

I pored cijelog niza velikih titula s Barcelonom, Enrique će otići kao gubitnik, bez realne potvrde da se radi o vrhunskom strategu koji zaslužuje da vodi klub veličine Barcelone. Aktualni posao je dobio kao član obitelji, a ne zbog ranijih trenerskih referenci. Katalonski čistunci nikad mu neće oprostiti odmak igre od klasičnih standarda, napuštanje postavki pozicijskog nogometa, stereotipne tiki-take, učenja Cruyffa, rada Guardiole, zanemarivanje legendarne škole La Masije i sličnih smrtnih grijeha. Vjerovatno nije krivnja samo na njemu, ali on će biti onaj Pedro koji će prvi visiti na stupu srama domaće javnosti.

Barcelona Luisa Enriquea potpuni je fokus stavila na umijeće velike, prednje trojke Neymar – Suarez – Messi, podredivši sve druge dijelove ekipe, žrtvujući tako srce svakog pravog tima – sredinu terena. Barca je od ekipe koja je preciznim pozicioniranjem oko lopte i stvaranjem brojčanih višaka na aktivnim dijelovima terena, postala ekipa koja najviše izbija loptu i preskače igru od vrhunskih sastava. Luis Enrique tako će iz Barcelone otići ne samo kao gubitnik, već i kao izdajnik.

Kad se dovodilo “člana obitelji” za trenera, sigurno je da je u zadatak dobio kreiranje igre po mjeri slavne prošlosti i ideologije koja je pokorila svijet te bila najprepoznatljivija priča nogometnog svijeta. Za preskakanje igre, okomiti nogomet i jahanje na zvijezdama bolje bi bilo da su doveli nekog drugog, tko ne mora biti domaći čovjek, nekoga kao Massimiliano Allegri.

Barcin strateg na odlasku, za sinoćnju utakmicu nije pripremio ništa novo, uzdao se u ono što ga je i nosilo ovih godina – igračku kvalitetu. Indikativna je bila izjava o načinu kako misli postići tri gola: “Prvi gol postiže Barca, drugi tribine, a treći pada sam”.

U praksi je to izgledalo i kao prije sedam dana, formacija 4-3-3, koja se pretvara u 3-4-3 ili čak 3-3-4 u zavisnosti od kretanja Sergi Roberta. Kad bi univerzalac Barcelone otišao visoko naprijed, njegovu stranu bi pokrivao Ivan Rakitić.

Barca je ipak bila aktivnija na lijevoj strani, gdje je trokut Neymar – Iniesta – Jordi Alba trebao biti taj koji kreira višak igrača i kvalitete te tako ugrozi velikog Buffona. Vrijednost defanzive Juventusa je u tome što bi sve takve pokušaje iskontrolirao, spuštajući krila Mandžukića ili Cuadrada u liniju sa zadnjom četvorkom, pravilno pomjerajući 4-4-2 zonu i pretvarajući je u neku srodnu, primjerenu poziciji na terenu i zahtjevima protivnika.

Juventusova obrana najbolje je što se ove sezone moglo pogledati u europskom nogometu. Izdržati dvije utakmice protiv Barcelone bez primljenog gola veći je rezultat od samog, golog prolaza. Zna se reći da u napadu često igra pojedinac, a u obrani sustav. Juventus dokazuje tu tezu na mnogo načina, ali na jednom baš plastično. U Barceloni je današnji Juventusov bek Dani Alves predstavljan kao defanzivno upitan, a u Juventusovoj defanzivnoj zoni izgleda savršeno.

Na kraju kad se podvuče crta ostaje rezultat i gola istina da je u ovom trenutku Juventus bolja ekipa od Barcelone, ekipa s glavom i repom, najprije redom i trenerom. Barcelona je nažalost disfunkcionalan skup velikih zvijezda koji s minimalističkim taktičkim pristupom teško da mogu sami od sebe davati vrhunski rezultat.

Izvor: klix.ba