Ljudi mi i na misi zahvaljuju na srebru iz Rusije

Hrvatska nogometna reprezentacija prije nešto manje od šest mjeseci ispisala je najljepše stranice hrvatskog sporta, navijači zauvijek će pamtiti čudesne dane koji su ovoga ljeta ujedinili cijelu naciju. Bili su to dani ponosa i slave, o veličanstvenom zagrebačkom dočeku hrvatskih reprezentativaca pisao je cijeli svijet.

Svjetsko prvenstvo je za mnoge igrače već odavno arhivirano, ”Vatreni” su se već okrenuli novim klupskim izazovima, no to je srebro i dalje svima u mislima. A tako tvrdi i Josip Pivarić…

”Uh, teško je zaboraviti na sve što smo prošli ovoga ljeta, bili su to nevjerojatni dani, još se svaki put naježim kada pomislim na njih ili pričam o njima. U glavi mi se vrte svi naši treninzi, utakmice i sastanci, zajedništvo koje smo svi skupa osjetili s navijačima, vjerujem kako je za svakog od nas to bio najljepši nogometni periodu u karijeri”, priča Josip Pivarić za 24sata.hr, pa dodaje:

”Koliko si često u glavi vrtim filmove za Svjetskog prvenstva? Teško mi je reći, ali stalno. Valjda će tako biti do kraja života, ne vjerujem da može biti drugačije. Svakodnevno me na to podsjećaju obitelj, prijatelji, znani i nepoznati. Gdjegod došao, uvijek mi netko priđe, onako iskreno se zahvali na svemu što smo napravili u Rusiji, čudesan je to osjećaj. Evo, u nedjelju sam bio na misi, ljudi mi samo prilaze i kažu ‘hvala’, a ja im nemam što odgovoriti, već samo slegnem ramenima. Predivan osjećaj”.

Vratimo se malo tim ruskim danima, kada ste postali svjesni da je Hrvatska spremna za velike stvari?

”Mi smo znali koliko vrijedimo, ali mislim kako su i za sve nas dvije ključne utakmice bile Argentina i Danska. U prvoj smo pred očima cijelog svijeta ‘razbili’ jednu Argentinu s nevjerojatnim Leom Messijem, kao da su tek poslije toga svi počeli ozbiljnije računati na nas. A Danska? Ma o tome ne moram ni pričati. Tu je bio takav pritisak, teško je to i opisati. A mi u onako ludoj utakmici prođemo na penale, e tu je bilo jasno – sada idemo do kraja”.

Josip Pivarić jedan je od onih koji nikada neće zaboraviti zagrebački doček…

”Ma nema šanse, to i dalje ne mogu vjerovati. Znali smo mi da će na Trgu bana Jelačića biti dosta ljudi, da će nas navijači pozdraviti, ali ono je bilo nevjerojatno. Ni sam ne znam koliko smo putovali do Trga, a od zračne luke su nas pratile kolone, ma rijeke ljudi. Stari i mladi, žene i djeca, kao da su svi izašli na ulice. Ljudi plaču, trče uz autobus, traže autograme ,meni je to bilo nevjerojatno. A pogotovo jedna scena, ta će mi ostati u glavi do kraja života”.

Koja točno?

”Tamo negdje oko fontana i novopostavljenog spomenika našem prvom predsjedniku uočio sam jednog čovjeka – s bebom. Nosio ju je u onoj nosilici ili kako se to već zove, a beba je mogla imati najviše dva mjeseca. Nisam mogao vjerovati, čovjek se s njom u cijeloj onoj gužvi gurao u prvi red, samo kako bi nam mahnuo ili nas pozdravio. Pomislio sam si ‘pa di ćeš čovječe u tu gužvu s bebom’, možda tek tada i shvatio koliko naš uspjeh svima znači. Ma to je neopisivo, tu vas onda puknu i emocije, mora vas sve to malo pogodit”, priča Pivarić za 24sata.hr.

Vi ste također jedan od onih igrača koji su poslije Rusije pali s predstavama…

”Valjda je to tako moralo biti. Puno sam pričao s našim brončanima, generacijom iz 1998. godine, baš su mi rekli kako poslije takvog rezultata i emotivnog pražnjenja mora doći do pada. A ja si mislim ‘nema šanse, sada ću još više potegnut, trenirati još marljivije’. Ali, svi smo ljudi od krvi i mesa, tek ih sada razumijem, valjda je stvarno moralo biti tako. Jasno mi je kako ove jeseni nisam bio na željenoj razini, sada ću u društvu obitelji i prijatelja proslaviti blagdane, a onda vjerujem u proljetni dio sezone ući puno bolje”.

Vratimo se još malo Rusiji, u toj ključnoj utakmici protiv Danske ste – promašili penal!

”Uh, to je trenutak u kojem vam se sruši cijeli svijet. Znate koliko vam znači ta utakmica, koliko znači svim našim igračima, pa i navijačima, a vi promašite penal. Već svi znate priču kako sam se sam javio da sam spreman pucati, baš sam se osjećao dobro, bio sam siguran da ću zabiti. Ali me golman pročitao, baš užasan osjećaj. Znali su mi ljudi kasnije reći da nisam ni tako loše šutirao, ali nije to bilo na mom nivou, daleko od toga. Srećom, dečki su popravili stvari, pa smo otišli korak dalje, u četvrtfinale. Ali da mi je poslije tog penala bilo ugodno – nije nimalo”.

Na Svjetsko prvenstvo ste otišli kao drugi lijevi bek (prvi izbor Zlatka Dalića bio Ivan Strinić), jeste li se ipak nadali takvoj minutaži?

”Iskreno, ni blizu. Svatko od nas je bio sretan i ponosan što se našao među 23 putnika za Rusiju, a baš svatko u reprezentaciji mora zatomiti svoj ego, nije to kao klubu. Evo, ja jedini u pripremnim utakmicama prije Rusije nisam odigrao niti jednu minutu. Prema tome nisam se možda niti imao pravo nadati ozbiljnoj minutaži na Svjetskom prvenstvu, ali sam trenirao ‘kao konj’ i znao da u svakom trenutku moram biti spreman ukaže li mi se prilika. Ona je na kraju i stigla, pa sam u Rusiji imao sasvim solidnu, za mene ipak neočekivanu minutažu”.

Nedavno je medijske stupce punila priča o prodaji brončane medalje sa Svjetskog prvenstva iz 1998. godine, na kraju je ispalo kako ju nije prodao nitko od bivših Vatrenih. Gdje je vama medalja iz Rusije, postoji li mogućnost da ju vi jednog dana – prodate?

”Ma dajte, kako mislite da ju prodam? To je nemoguće, nema nikakve šanse. Medalja je kod kuće, stoji na posebnom mjestu, tamo će biti još dugo. Svaki put kad je vidim, samo se nasmijem, ona me stalno vraća i podsjeća na te prelijepe ruske dane”, sa smiješkom je završio Josip Pivarić razgovor za 24sata.hr.