Slikarstvo mira i težnje za dostizanjem stvarnoga

Povodom nadolazeće izložbe u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu donosimo vam tekst koji otkriva ponešto o autoru i motivima:

Kada bismo danas spomenuli ime Ilije Ćosića, rođena 1903. godine u širokobriješkom naselju Buhovo, malo tko bi znao o kome govorimo. Isto tako, kada bismo o liku fra Mirka Ćosića razmišljali samo u kontekstu franjevaštva, njegova redovničkoga poziva i života, vjerojatno bi nam njegov lik izblijedio u većem broju franjevaca koji su se djelovanjem bitnije istaknuli ili su im životne sudbine namrijele događaje i doživljaje zbog kojih će ih povijest lakše pamtiti. Za razliku od sve njegove subraće toga doba, koju najčešće pamtimo zbog udjela u nemiloj povijesnoj kobi koja se sama nametnula, fra Mirka Ćosića pamtimo po njegovu zvanju i izboru. Naime, u umjetničkoj povijesti zapadne Hercegovine ovom franjevcu pripada mjesto koje prije njega nije imao niti jedan svjetovnjak niti redovnik – bio je prvi akademski slikar u zapadnoj Hercegovini koji nije Mostarac.

Njegov se, s obzirom na okolnosti u kojima je živio i djelovao, relativno bogat stvaralački opus može podijeliti na nekoliko skupina. U portretima se jasno nazire razvojna putanja od početničkih nesigurnijih prema onima koji potvrđuju izvježbanost oka i kista. Većinu ovih djela čine portreti njegove franjevačke subraće, najčešće s izoliranim gornjim dijelom tijela u kadru bez dublje prostorne pozadine. Naglasak je uvijek na glavi kao najprepoznatljivijem dijelu ljudskoga tijela, ali i onome koji pruža mogućnost prodiranja u psihološke dubine lika. U ovoj skupini valja izdvojiti i autoportret u kojem je Ćosić – objavljujući pogled na samoga sebe – ponudio fizičke i duhovne identifikacijske oznake. Za razliku od portreta drugih osoba koje izvodi pred zatvorenom pozadinom, vlastiti je lik smjestio u zavičaj koji se vidi u pozadini, a s kojim je bio tijesno vezan rođenjem i životom te koji je rado prikazivao „alatom“ što ga drži u rukama dok stoji pred štafelajom.

Iako se iz velikoga dijela njegova opusa može zaključiti da nije bio naročiti kolorist, u mrtvim je prirodama znao pokazati zavidnu ugođenost i sklad boja koje proizlaze iz prirodnih sokova i oblika. Posebne je kvalitete dostizao u prikazima raznolika cvijeća u posudama, na kojima su mu jedre ili pak uvele linije florealnih oblika omogućavale razvijanje i pružanje slobodnijih poteza kista koji se rastapao u akvarelu. Svjedočeći redovničku ljubav prema svakoj crti i dimenziji Tvorčeva djela, u tim je motivima doticao gornje razine realističke uvjerljivosti.

Na tu se ljubav nadovezuju krajolici, koji u Ćosićevu opusu zauzimaju istaknuto mjesto. Odabirući pogodna mjesta koja su jamčila prepoznatljivost i isticala značajnija obilježja mjesta, ovaj je franjevac realističku tendenciju kombinirao s lirskom i ekspresivnom notom, koja je izgled prirodnih mjesta oplemenjivala duhom osobnoga pogleda i viđenja. U nekim je djelima, prije svega onima vezanim za širokobriješki Borak, izvor životvorne rijeke Lištice, prevagnula ta osobna i impresivna dimenzija djela te se prikazi u nekim segmentima približavaju rubu apstrakcije.

Ponajmanje je dosege Ćosić iskazao u sakralnim i žanr scenama, u kojima mu je slikarski talent ostao zarobljen nedostatnim poznavanjem ljudske anatomije i tjelesnih proporcija te u neinventivnim i konvencionalnim prikazima figuralnih skupina. Ipak, ni u tim se djelima ne može poreći vrijednost koja proizlazi iz iskrenoga i prostodušna pristupa smjeranoj temi. Očito drugima ne ovladavši u dostatnoj mjeri – ili možda teže pribavljajući potrebite materijale – i u takvim se prizorima najbolje snalazio u tehnici akvarela, kojom je djelima suptilno pridavao dozu onostranoga i produhovljenoga.

Skromno smjerajući ljepotu prirodnoga svijeta prenijeti i ovjekovječiti vlastitim slikarskim trudom, fra Mirko Ćosić umjetnošću si je osigurao istaknuto mjesto. Pa i ako ta umjetnost ne pripada vrhunskim dostignućima i možda se nikada neće nalaziti u svjetski poznatim kolekcijama, ipak je valja cijeniti jer pokazuje početne korake u razvoju ideje i talenta čije plodove danas mnogo lakše nalazimo i ubiremo. Poput najstarijega djeteta, ovaj je hercegovački franjevac i slikar samotnjački probijao put, vrlo često oskudijevajući i sredstvima, ali ustrajući i ne odričući se mladenačkih snova i želja koje su – uz redovništvo – postale i životnim pozivom.

Najstarije dijete ne mora biti najbolje, ali često se ipak voli ponajviše.

Beat Čolak