Tko je Marina Budimir?

U sjeni hrvatskih izbora za županijsku skupštinu u Lici prošli su oni za gradsko vijeće Iloka u Vukovarsko-srijemskoj županiji, mjesta na samoj granici sa Srbijom. Razlog prijevremenih izbora je isti: Neprihvaćanje gradskog proračuna od strane HDZ-a, koji je stekao većinu u gradskom vijeću, nasuprot nezavisnoj gradonačelnici Marini Budimir, koja je to postala 2017., pobijedivši na izborima ispred Mladena Papka iz HDZ-a i Pere Ćorića iz HSP-AS.

No dok je u Lici HDZ zadržao relativnu većinu – iako će mu ovaj put trebati koalicijski partner, dok do sad nije – u Iloku je HDZ samog sebe pokopao. Do sad su imali šest zastupnika u 16-članom gradskom vijeću, no koaliranjem su zapravo kontrolirali vijeće, a sad su spali na četiri zastupnika. Marina Budimir sad pak ima većinu od devet zastupnika, prije pet, i može mirno izglasati proračun. Spomenimo usput da je SDP i ovdje ostao bez i jednog zastupnika.

Iz Austrije u Hrvatsku, iz udruge u politiku

Tko je ona i kako je ušla u politiku? Prvo ovo drugo: 2014. je u Iloku osnovala “Cuccium” (latinska riječ za Ilok) koja je u kratko vrijeme napravila jako puno na unapređenju kvalitete života građana Iloka. Izdavali su lokalne novine, pokretali projekte poput čišćenja obale Dunava ili piknika uz isti, puštanja lampiona ili predstava za djecu, razvijali suradnju sa susjednim mjestima, radili na povratku iseljenih, organizirali sportska događanja, Božićni sajam. Odlučila je ono što je radila kroz udrugu raditi profesionalno – kao gradonačelnica.

A tko je ona? Povratnica iz Austrije, rođena u Iloku a porijekom iz Hercegovine odakle su joj roditelji došli u Ilok, liječnica, specijalist obiteljske medicine, dakle jedna od onih koje bi neki drugi gradonačelnici istjerali iz Hrvatske. Sedmo dijete u obitelji, školovala se u Iloku i Osijeku, a kad je počeo rat studirala je u Rijeci.

Nakon studija odlazi u Austriju, usavršava njemački jezik, no raditi počinje tek kad su joj djeca – ima ih dvoje – krenula u školu. Radila je u više bolnica tijekom četiri godine, do 2013. kada se, zajedno s obitelji, odlučila vratiti u Hrvatsku, u rodni Ilok. Devet mjeseci kasnije počela je raditi u ambulanti Doma zdravlja Vukovar u selu Lovas. Dakle, u vrijeme kad toliko slušamo o odlascima liječnika na zapad, ona jedna od onih koji su se odlučili vratiti. Zašto, kad je tamo imala kudikamo bolje uvjete, i veću plaću?

“Uvijek mi je bio cilj, da ne kažem i san, vratiti se u Hrvatsku, i to u rodni Ilok. Bila sam jedno vrijeme i u Njemačkoj, mogla sam otići i u Nizozemsku, gdje mi žive braća, ali sam se odlučila vratiti doma. I nije mi nimalo žao”, rekla je u rujnu 2017. za Večernji list, u oštrom kontrastu s brojnim pismima onih koji su otišli i presretni su što su se riješili “rasističke, homofobne”, i kakve sve već ne Hrvatske.

Gošća u Austriji

“Nikada nisam radila što i drugi, već ono što sam mislila da trebam učiniti. Jednostavno sam stalno imala osjećaj da sam gošća u Austriji. Mislila sam da će taj osjećaj popustiti, no godine su prolazile, a ja sam se osjećala isto. Svaki put kada bih prešla granicu i nalazila se na tlu Hrvatske, imala sam osjećaj da je to moj dom i da tu želim biti. Pogotovo zbog svih onih života žrtvovanih da bismo imali domovinu,” rekla je za Večernji list.

Dvojila je oko ulaska u politiku, kaže, jer je znala da će morati ostaviti pacijente i posao koji jako voli, a usto, u Hrvatskoj su političari uglavnom omraženi, za razliku od doktora. “Mislim da političare u Hrvatskoj nitko ne voli. Ipak, odlučila sam se i sada sam tu”, kaže Budimir, koja je jedina gradonačelnica u Vukovarsko-srijemskoj županiji koja nije članica HDZ-a.

Zato ima i drukčiji stil: Prvi dan nakon što je preuzela dužnost zatražila je od svih korisnika gradskoga proračuna da joj dostave financijska izvješća i zatekla minus od oko tri i pol milijuna kuna. Kao prioritet je postavila zaustavljanje iseljavanja, jer je u 10 godina, od 2001., do 2011., taj grad na granici izgubio 1300 od svojih 8000 stanovnika – a pravi val iseljavanja je tek uslijedio ulaskom u EU, pa tako sad u Iloku ne živi više od 4,000 ljudi, polovica od broja povratnika nakon rata. “Mnogi su se poslije reintegracije vratili svojim domovima, a onda opet zbog nedostatka posla otišli. To me jako boli“, rekla je. “Naš je osnovni problem gospodarstvo, radi toga ljudi odlaze, stoga u tome moramo hitno učiniti neke korake. Ljudi su svjesni problema koji muče grad, ali me podržavaju. Većina je građana svjesna da ništa ne ide preko noći”.

Okupacija je napravila manje štete nego iseljavanje nakon rata

A Ilok je od gradova koje su Hrvati, koji su danas 77% stanovništva, gotovo posve napustili tijekom gotovo 7 godina okupacije. Bačka Palanka, preko obale Dunava, je bila središte iz kojeg je krenula okupacija, odande su lokalnim Srbima stizale instrukcije o izazivanju incidenata koji su trebali biti povodom rata. Policija nije imala šansi: oružja nije bilo uopće, a zahtjevi, uz stalna upozoravanja da je rat posve izvjesna opcija i da treba biti pripravan nisu dobivali odgovor.

No pravi problemi kreću u travnju 1991., nakon četničkog skupa u Jagodnjaku. Milan Paroški je tada Hrvatima poručio: “One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kraj tarabe”. 8. srpnja 1991. JNA napada policijsku ophodnju MUP-a Iloka i ubija policajca Gorana Stipka, a 9. srpnja četnici napadaju Aljmaš i Ilok. JNA 27. srpnja granatira Ilok, u napadu je ranjeno četvoro pripadnika Zbora narodne garde. Pripadnik Tigrova Zoltan Hadrava uništava tenk JNA, nakon čega 30. srpnja 1991. stiže jaka tenkovska jedinica JNA s oko 50 tenkova. 2. kolovoza iz Iloka i okolnih sela iseljava većina žena i djece.

Nakon što je 10. listopada izvršen pokolj 25 civila (od toga tri žene) u Lovasu, Iloku je 12. listopada je održan referendum na kojem se 71 % stanovništva izjasnilo protiv predaje oružja Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, a 73 % građana za progonstvo umjesto za život pod okupatorskom armijom. Dan kasnije u Šidu je potpisan Sporazum o iseljavanju lokalnog stanovništva Iloka, Šarengrada i Bapske između JNA i lokalnih vlasti, a promatračka misija EU daje blagoslov za ovo etničko čišćenje.

Grad je napustilo oko 8000 stanovnika. Oni koji su odlučili ostati, njih oko 1200, šest godina živjeli su pod okupacijom. Prema riječima franjevca Marka Malovića, prijetnje tjelesnim ozljeđivanjem i smrću, privođenja na saslušanja i mučenja, u čemu su prednjačili “šešeljevci”, bile su svakodnevnica. Hrvati su na rukavima morali nositi bijele marame, a kuće su im označene bijelim krpama, po uzoru na tretman Židova u nacističkoj Njemačkoj, uveden im je policijski sat, zabrana kretanja bez propusnica i sve drugo iz naci-repertoara. U prazne hrvatske kuće JNA naseljava Srbe, naročito one iz Zapadne Slavonije. Industrija je opljačkana, pogoni odvezeni u Srbiju.

Nakon Operacije Oluja, četnici koji su pobjegli iz Zagore, Banovine, Like i Korduna doselili su se u Ilok. Upadaju u kuće malobrojnih preostalih nesrba, istjeruju vlasnike, uništavaju, pale, prijete, ubijaju i premlaćuju preostale Hrvate. No krajem 1996. dr. Franjo Tuđman neformalno je posjetio Ilok, što je izazvalo opću uzbunu kod srpskoga stanovništva. 3. siječnja 1997. minirana je crkva, no od srpnja počinje lagani povratak Iločana u svoje porušene, opljačkane i opustjele domove.

Spaljeno tijelo pred ambulantom

Danas Hrvati ponovo iseljavaju, zbog ekonomskih nedaća i otvorenih granica prema bogatima zemljama zapada. Budimir je toga svjesna, no ona je od onih koji su otišli pa se – vratili, i nada se da će privući i druge da se vrate. Ona se također sjeća ratnih dana:

“Početak rata došao je iznenadno”, kaže, “Tada mi je bilo teško povjerovati da će nas napasti jugovojska i odmetnuti Srbi jer su u Iloku složno živjeli Hrvati, Slovaci, Srbi i drugi narodi. Noću su, glavnom ulicom, prolazili tenkovi u smjeru Vukovara, danju su nas prelijetali avioni, a na vijestima smo pratili početak oružanih sukoba diljem Hrvatske.

Autobus, kojim sam putovala u Osijek u školu, bio je zaustavljan na barikadama u Boboti i Veri. Sjećam se dana kada je JNA napala avionima hrvatske branitelje na Principovcu, pri čemu je poginuo 20-godišnji Međimurac Predrag Jurčec. Drugu večer je opet bilo pucnjave. Tenk JNA je s mosta između Bačke Palanke i Iloka zapucao na policijski automobil na ulazu u grad, pri čemu je poginuo policajac Goran Štipak, a još dvojica bila su ranjena.

Tu večer sa svojom najboljom prijateljicom otišla sam pomoći u lokalnu ambulantu jer smo obje išle u medicinsku školu i smatrale smo da nam je to dužnost. Ona je imala 17, a ja 15 godina. Nagorjelo tijelo policajca ležalo je na samom ulazu u ambulantu. Liječnik Grgić, koji je tada dežurao, bio je iznenađen kada nas je vidio i naravno da nas je potjerao doma blago nas nazivajući djecom. Nekoliko tjedana nakon toga, na inzistiranje moga oca, izašla sam iz Iloka u vozilu policije jer su policajci išli posjetiti ranjene kolege koji su bili prebačeni u bolnicu u Slavonskom Brodu. Više se nisam mogla vratiti u Ilok,” kaže. “Od moga izlaska iz Iloka do povratka živjela sam na 13 adresa u šest gradova i tri države”.

Dovođenje u red gradskih financija

A nakon što je postala gradonačelnica, primila se posla: Zatekla je grad pred blokadom, s više od 8 milijuna kuna obaveza. Smanjila je dospjelo dugovanje prema dobavljačima s 3,8 milijuna na 2,1 milijun kuna, a prema vlastitim gradskim poduzećima, Komunalijama d.o.o. i Kom-Iloku d.o.o., s 3 milijuna kuna na 1,2 milijuna kuna, ujedno i dovela ta poduzeća koja su proizvodila velike gubitke i trošila do 70% sredtava za plaće, u red. Pokrenula izgradnja infrastrukture Poslovne zone Ilok je prijavljena je program potpora poduzetnicima, značajno proširila program mjera pomoći poljoprivrednicima, izradila Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu RH, prijavila za financiranje iz programa EU infrastrukturu Poslovne zone, povećala naknadu za novorođenčad s 2.000,00 kn na 6.000,00 kn, broj stipendija s 12 na 19 a iznos stipendije s 5 na 7 000 kn, osigurala dolazak 2 puta mjesečno pet liječnika specijalista u Grad Ilok, i tako dalje.

Kaže za sebe da nije klasična političarka niti će to ikada biti. “Osjećam se odana domovini, vjeri i ljudima. Ne postoji stranka koja bi mogla pisati zakone koji bi bili bolji i potpuniji od vrijednosti koje su utkane u hrvatski narod i koje nam nalaže naša vjera. Zato nikada neću ući ni u jednu stranku, iako znam da je to teži put, po nekima gotovo nemoguć, no za mene jedini. Dok budem mogla svojim radom pridonositi svome gradu, svojoj domovini i ljudima, bit ću tu. Ne razmišljam o mandatima, razmišljam o Hrvatskoj koja će biti pravi dom, prosperitetna, ponosna, pravedna”. Onakva kakvu smo je svi željeli devedesetih godina”, kaže žena koja je porazila HDZ u za druge uglavnom neosvojivom dijelu Hrvatske.

Izvor: Narod.hr