Tokić o Lipanjskim zorama: “Bilo je to vrijeme zajedničkog otpora Bošnjaka i Hrvata”

Profesor Marko Tokić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, brigadir Petar Zelenika, prvi zapovjednik HVO-a Mostar i prof. dr. Miljenko Lugonja, zapovjednik Ratnih bolnica Mostar, komentirali su u emisiji Naše TV “Pod povećalom” u utorak 24. obljetnicu Operacije Lipanjske zore, oslobađanje šireg područja doline Neretve.

Opisujući stanje u Mostaru i u BiH, profesor Tokić podsjetio je kako je to bilo vrijeme bilo zajedničkog otpora Hrvata i Bošnjaka velikosrpskoj agresiji: “Bošnjaci su, zajedno s Hrvatima, bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane. Obranili su Mostar, suprotstavili su se agresiji. Vidjeli smo da je Predsjedništvo BiH povjerivo obranu Mostara HVO-u. HVO je tada bila jedina organizirana obrambena vojna snaga”, rekao je Tokić. “Haris Silajdžić je 15. lipnja 1991. u New Yorku rekao u pismu predsjedavajućem Vijeća sigurnosti UN-a da je HVO dio oružanih snaga BiH. Napisao je, ‘Ovi hrabri borci bore se za slobodu i neovisnost BiH kao dio obrambenih snaga naše zemlje’. Bilo je to vrijeme zajedničkog otpora.”

Zelenika je ispričao nekoliko anegdota iz tog vremena. Među njima i sastanak s generalom Jankom Bobetkom, zapovjednikom Južnog bojišta, koji je zapovijedao snagama Hrvatske vojske koje su pružile podršku oslobađanju.

“Mi sami nismo vjerovali da ćemo uspjeti u onome što smo željeli, posebno mi u Mostaru. Kako je grad bio okružen, jedina dostupna cesta bila je preko Goranaca, tzv. ‘Put spasa’. Dolina Neretve oslobođena je prije Splitskog sporazuma. U Aržanu smo se sastali s generalom Jankom Bobetkom, koji je mene, predsjednika Jadrana Topića i logističara Ljubu Perića pitao koliko imamo vojnika za oslobađanje Mostara. Topić mu je odgovorio da nijedan neće napustiti Mostar, koliko god ih ima. Tek kad smo se vratili u Mostar shvatili smo da Hrvatska vojska može ući u teritorij BiH samo pet kilometara zračne linije, ali smo držali položaje do kraja”, rekao je Zelenika.

Dr. Lugonja podsjetio je kako je dio liječnika, uključujući Hrvate, nestao s radnog mjesta poslije pojavljivanja Jugoslavenske narodne armije. Dio liječnika bio je na srpskom popisu za pogubljenje, a dio ih je bio spreman za suradnju s okupatorom, rekao je između ostalog u emisiji. Lugonja je opisao i tijek uspostavljanja ratnih bolnica za pomoć ranjenim braniteljima:

“Krajem četvrtog mjeseca 1992. predsjednik HZHB-a Mate Boban imenovao me je imenovao me je zapovjednikom Ratne bolnice Mostar. Tada je došlo do ustroja ratnih bolnica u Mostaru na nekoliko lokacija. Pripremajući Operaciju Čagalj, znali smo da moramo biti što bliže bojištu iako su sve naše bojne bile potpomugnute sanitetom, liječnicima, medicinskim sestrama i drugim osobljem. Međutim, znali smo da oni na bojištu mogu pružiti samo prvu pomoć. Kako bi prijevoz bio što bliži, formirali smo nekoliko pokretnih, poljskih bolnica od Bijelog polja do Domanovića. Na taj način mogli smo ranjenicima dati svesrdnu pomoć do dolaska u bolnicu u Mostar, gdje smo kirurške dvorane morali izmjestiti u podrumske prostorije jer je bolnica svakodnevno bila meta gađanja srbočetničkih hordi i JNA.”