Zet iz Afrike

Prije godinu i tri mjeseca 34-godišnji Frenk Malimengi Konge Mokonda iz temelja je promijenio svoj život. Naime, život u svojem selu naroda Masai u Tanzaniji sa suprugom Maricom Rukavinom zamijenio je životom u njezinu rodnom Svetom Roku, u općini Lovinac, piše vecernji.ba.

Uvijek lijepo i toplo vrijeme, podneblje u kojem temperatura zraka ne pada ispod 22 Celzijeva stupnja, zamijenio je ličkom zimom gdje ga ujutro može dočekati i debeli minus, sve do 20-ak Celzijevih stupnjeva ispod ništice. Jedinog hrvatskog zeta koji pripada narodu Masai posjetili smo u njegovu novom domu. Dočekao nas je okružen svojom dječicom, sa širokim osmijehom na licu, srdačan i razgovorljiv, pa smo s obitelji proveli ugodan sunčani dan, dok su se djeca – petogodišnja Dubravka i godinu dana mlađi Ante igrali na snijegu, a tek osam mjeseci star Renato drijemao u kolicima.

– Snijega i hladnoće kod nas nema. Snijeg je samo na Kilimandžaru. Ovdje je more u Splitu i Zadru, a u Tanzaniji svuda oko nas. Ocean je puno bliže mojem selu i obala je od pijeska pa bosi možemo slobodno hodati, a ovdje su obale pune kamenja. Trebaju mi cipele. Velebit je lijep, vidim ga svaki dan, ali ovdje nema puno ljudi. Najviše sam u kući, nije baš ni za daleke šetnje. Brinem se za djecu dok supruga radi, pomažem u kući. U Tanzaniji je sve puno ljudi, na putu od kuće do druge kuće sretnem puno ljudi, razgovaramo i ima turista iz cijelog svijeta, puno kultura, vjera, boja. Ovdje toga nema, sve je jednolično – kaže nam Frenk kojemu hrvatski ide sve bolje.

Ušla u politiku

U prijevodu nam pomaže Marica, ali u samo nešto više od godinu dana Frenk, koji govori masai jezikom, odnosno svahilijem koji je službeni u Tanzaniji, naučio je dosta hrvatskih riječi. Nedostaje mu Tanzanija, htio bi je posjetiti, kaže nam, ali ovdje je njegova obitelj, supruga, djeca i ovdje mu je sada život, kaže. Svjestan je da je njegovoj djeci u Hrvatskoj puno bolje. A Marica je, zapravo, glavni “krivac” što je došao u Hrvatsku. Upoznao ju je u Tanzaniji u kojoj je Marica 2010. godine kao članica Udruge Zdenac otišla volontirati i pomagati djeci. – Htjela sam ići u Afriku, oduvijek me jako zanimaju drugi životi i druge kulture, pa i danas. Sudjelovala sam i u misiji misionarki ljubavi Majke Terezije u Zagrebu gdje sam volontirala neko vrijeme prije dolaska u Afriku, pa su mi i tamo govorili o životu na tom kontinentu. Inače, Majka Terezija mi je uzor. Godinu dana volontirala sam i pomagala starijim osobama i djeci u vrtiću i školama po Hrvatskoj, prije nego što sam otišla u Tanzaniju. U Africi sam pak bila dugo, šest godina, i bilo mi je odlično. Došla sam raditi s djecom u sirotištu Čipole, u mjestu koje se isto tako zove. Sirotište su vodile časne sestre. Nakon četiri mjeseca otišla sam iz Udruge Zdenac, prešla u drugu organizaciju i nastavila volontirati. Onda sam upoznala Frenka, zaljubila se i vjenčali smo se u Tanzaniji. Živjela sam u njegovu selu Gumba, koje se nalazi pokraj grada Dar es Salaama. U Tanzaniji sam rodila Dubravku i Antu, a onda smo se odlučili vratiti u Hrvatsku. Kad sam se vratila, bila sam trudna tri mjeseca pa se Renato rodio u Gospiću. Kako nisam imala posla, ponudili su mi da iziđem na lokalne izbore kao članica HDZ-a i ja sam to prihvatila. Danas sam zamjenica načelnika u općini Lovinac – kaže nam svoju nevjerojatnu životnu priču Marica, inače diplomirana politologinja.

Loši higijenski uvjeti

Zapravo, poput Frenka, i ona je nasmijana i vedra pa, unatoč problemima na koje su nailazili, ustrajni su u tome da grade bolji život za svoju djecu. – Ja bila bez posla i primanja, radio je samo suprug, ali to nam nije bilo dovoljno. Osim toga, moja djeca i ja stalno smo bili bolesni, uglavnom od malarije. Higijenski uvjeti tamo su dosta loši i, osim toga, nisam htjela da moja djevojčica ima težak život. Inače, Dubravka je rođena s osam mjeseci, nije imala ni dva kilograma, imala je respiratorne probleme, a u inkubatoru je bilo čak četvero mališana. Djeca su umirala u tim uvjetima. Jedva se izborila za svoj život i bilo mi je to jako teško razdoblje. Dok sam ležala u bolnici, preko mene su hodali žohari. To nisam htjela svojoj djeci. Iako su žene dosta samostalne i mogu se kretati, ipak postoje pravila, moraju slušati muškarce, pokoravati im se. Osim toga, u Tanzaniji je školovanje iznimno skupo i nisam sigurna da bismo im to mogli platiti. Tek je nedavno predsjednik ukinuo plaćanje školarine u državnim školama. Djeca moraju imati uniforme, djevojčice obvezno haljine, a zna se dogoditi da ljudi nemaju novca ni za bilježnicu. Sigurna sam da će, budu li moja djeca htjela učiti, u Hrvatskoj moja djeca moći završiti školu i naći posao. Tamo djevojčice ne smiju izlaziti, to ih obilježi, a ovdje smo mi izlazili i družili se slobodno. To sam im htjela osigurati. Uz to, otkako smo došli u Hrvatsku, nitko nije bolestan, ni djeca, koja su cijepljena i protiv pneumokoka, a ni suprug, iako je činjenica da njemu zima nije baš ugodna – kaže nam kroz smijeh Marica. Djeca su se već navikla na život u Hrvatskoj, mališani se vesele skorom odlasku u vrtić pa u školu kako bi mogli pronaći prijatelje i igrati se s vršnjacima. – Otišla sam iz Tanzanije i jer nisam mogla dobiti državljanstvo, odnosno trebala sam ga platiti 5000 dolara, s tim da bih se morala odreći hrvatskog državljanstva, a to nisam htjela. I tako smo odlučili doći u Hrvatsku. I danas, kada razmišljam o svemu, shvaćam da se od nekih stvari još nisam oporavila – dodaje Marica.

Frenk je čuvao krave

Kaže, i tamo ima mjesta u kojima vlada veliko siromaštvo, ali i naselja u kojima su ljudi bogatiji nego Hrvati. A bogatstvo pripadnici masajskog naroda mjere time koliko imaju krava. I Frenkova obitelj bavi se stočarstvom i dane provodi u čuvanju krava. Iako je Frenki radio u gradu i kao kuhar, pekar, čuvao je i krave. Marici i njemu zajedničko je i to što oboje imaju još petero braće.

– U mojem plemenu muškarac ima žena koliko ima novca: moj djed imao je 20 žena, a 2013. imao je čak 60 unuka. Žene žive svaka u svojoj kući, a suprug ih uzdržava, plaća hranu, lijekove, školuje djecu. Ja to nisam prihvatio, imam Maricu – kaže Frenki kroz smijeh. Inače, kad je došao u Hrvatsku, zaposlio se u jednoj privatnoj tvrtki, ali u lipnju prošle godine teže se ozlijedio kada mu je drvo palo na desnu ruku pa s tom rukom više ne može raditi. Liječnik mu je rekao da je trajno nesposoban za rad pa čeka odluku invalidske komisije.

– Sjećam se da su me, kada sam došao, ljudi gledali na ulici i govorili u šali da sam bio puno na suncu pa sam pocrnio. Lijepo su me svi prihvatili. U počeku, sjećam se, kada sam išao autobusom u Gospić, cijelo vrijeme na putu svi su u autobusu gledali u mene. No, sada su se već navikli pa nisam više toliko “zanimljiv” – dodaje Frenki.

Inače, Maričina obitelj prije rata imala je krave, čak 14 grla, ali danas se time više ne bavi. – Frenki bi se sigurno time bavio s obzirom na to da je to radio i kod kuće, ali danas se to ne isplati. U cijeloj je Hrvatskoj problem pronaći posao, pa i ovdje. No, budućnost Lovinca je u razvoju turizma jer smo na atraktivnoj lokaciji i općina se trudi i potiče otvaranje i pokretanje turističkih sadržaja. Time bismo možda mogli i privući više ljudi jer sada je u općini oko tisuću stanovnika, a u osnovnoj je školi svega 48 mališana – objašnjava nam Marica. Dodaje da nije samo ona iz tog kraja udana za Afrikanca. Pokazuje nam kuću u blizini njezine u kojoj je stanovala gospođa, vršnjakinja njezine majke, koja se preselila u Sudan, zaposlila kao medicinska sestra te se tamo udala i osnovala obitelj. U Tanzaniji su pak još dvije hrvatske snahe, jedna je iz Zagreba, druga iz Kutine. No, one se ne žele vratiti u Hrvatsku jer dolje dobro žive, imaju novca, školuju djecu, a jedna od njih planira otvoriti i pekarnicu u Dar es Salaamu. U tim uvjetima život je u Africi doista lijep – kaže nam Marica. Inače, običaji naroda Masai zanimljivi su i mještanima pa ih je zanimalo kako žive. Frenki je u Liku donio i svoju nošnju. Muškarci imaju koplje, nož, nose kirungu i šange, luk i strijelu i štit izrađen od vrste goveda. – Njime se štitimo od lavova koji nas napadaju, posebno kada čuvamo krave u šumama. Nisu to šume kao ovdje, kod nas je to nisko drvo. Ali inače nema problema, tamo srećemo slonove, anakonde, leoparde. Nemamo problema sa životinjama, napadaju samo ako imaju mladunčad. Ovdje sam u godinu dana vidio samo medvjeda i vuka. U Tanzaniji jedemo meso krave, koze i ovce, a najvažnije nam je jelo palenta. Mi je zovemo ugali – to je palenta od bijelog brašna, tvrđa je i može se rezati nožem. Jedemo je s mesom ili mlijekom, maslacem koji sami proizvodimo, s povrćem, grahom. Toga ima i ovdje. Inače, ovdje mi je sve ukusno, slanina, kobasice, sir, kolači. Baš sve. U Tanzaniji bismo pili i krv koze kako bismo ojačali krv, ali ovdje za to nema potrebe jer je hrana raznovrsnija. Tamo imamo i poseban ples kada se dječaci obrezuju, takozvani masai ples, a običaj je i tri ljetna mjeseca otići s govedom u šumu gdje jedemo meso i ljekovite trave kako bismo ojačali svoje kosti i očistili tijelo od štetnih stvari – objašnjava nam Frenki miješajući svoj masai jezik s malo engleskog i malo hrvatskog.

Sin Masaija zove se – Ante

Žive u kućama od slame, zemlje i tankih štapova, a krovove izrađuju od lima kako bi bili izdržljiviji. Struju dobivaju solarnim grijanjem, a u kućama nemaju ni vode ni zahoda. Iako se muškarci njegova plemena šišaju, Frenk ima dugu kosu. Visok je i vitak, a na licu ima obilježja koje si tamošnji muškarci dok su djeca utiskuju na lice. Frenki je rimokatolik pa je Božić slavio i u Tanzaniji i odlazio na mise, a to cijela obitelj radi i u Lici. Nije završio školu, nema vozačku dozvolu, ali zna voziti automobil. Vozio ga je i kod kuće. No, u Tanzaniji se puno više koriste taksiji i piki piki, odnosno motocikli. S majkom, braćom, rodbinom i prijateljima u Tanzaniji Marica i Frenki čuju se svakodnevno putem Whats appa. – Djeca nam imaju hrvatska imena jer je suprug tako htio. Dubravka i Renato dobili su imena po prijateljima koji su nam puno pomogli u Africi, a Ante je dobio ime po svećeniku don Anti Batarelu koji je već 43 godine misionar u Tanzaniji. Iz zahvalnosti što im je pomogao, Frenki je sinu dao njegovo ime. Inače, djeca nam govore hrvatski. Učim ih očev jezik, svahili koji sam u šest godina u Tanzaniji jako dobro naučila, ali ne žele ga govoriti. Ipak, razumiju oca kada im govori na svojem jeziku. Ante kaže da nije u Tanzaniji da bi govorio svahili. Znaju i puno engleskih riječi s obzirom na to da su tamo bili u vrtiću. S obzirom na to da djeca imaju sva tri suprugova prezimena te još i njegovo ime, što je običaj naroda Masai, morat ćemo se prije škole ipak malo prilagoditi jer nisam sigurna da postoje takve rubrike u imenicima – kaže Marica Rukavina.

Izvor: vecernji.ba