Hrvati se sele u Irsku, Njemačku…, a evo kamo idu građani iz bogatih europskih zemalja

Posljednjih nekoliko godina Europska se unija muku muči zbog ilegalne imigracije. Brodovima s afričkim migrantima ne dopušta se uploviti u europske luke, na istoku Njemačke desnica prosvjeduje protiv ilegalne imigracije, ali i konkretnih zločina tih imigranata, sve se češće vlade slažu i padaju zbog pogleda na taj problem.

No ta vrsta migracije, u kojoj ljudi iz drugačijih kultura u velikim brojevima pristižu u Europu u očajničkom pokušaju pronalaska boljeg života, zasjenila je jednu drugu vrstu migracija: onu između europskih zemalja koja je u samoj srži političkih rasprava u siromašnijim zemljama članicama u EU poput Hrvatske, piše Večernji list.

Prema nekima ta migracija gotovo jednako snažno mijenja identitet zemalja kao i imigracije s drugih kontinenata, o kojima se više govori. A taj se identitet mijenja i u zemljama iz kojih ljudi odlaze, kao i u onima u koje dolaze.

Litva kao lakmus-papir

Prije nešto više od tjedan dana njemački Deutsche Welle napisao je priču o Litvi. Tamošnju je javnost alarmirala činjenica da se u Kaunasu, drugom po veličini gradu u toj zemlji, nekoliko Ukrajinaca međusobno sukobilo, a netko je i podmetnuo požar, čemu je očekivano pridonio i alkohol. Kako se radi o građevinskim radnicima, Litavce je zabrinulo pitanje: naši ljudi odlaze, a njihova radna mjesta dolaze popuniti stranci – što će se dogoditi s našim identitetom?

Početkom 1990-ih u toj je zemlji živjelo 3,7 milijuna stanovnika, a danas ih živi 2,8 milijuna. Razlog je tomu iseljavanje: Velika Britanija, Njemačka, Poljska, Irska… zemlje su u kojima Litavci žele pronaći bolji život. Globalizacija i europska ideja slobodnog kretanja ljudi omogućile su stanovnicima ove zemlje, koja je još prije samo tri desetljeća bila stiješnjena ispod sovjetske čizme, da u bogatijim zemljama pronađu bolji život.

Kao i u Hrvatskoj, neki su litavski analitičari zaključili da bi najbezbolnije rješenje bilo “nadoknaditi” te radnike iz zemalja poput Ukrajine i Bjelorusije. A ta se rješenja mogu čuti i u nizu drugih europskih zemalja, posebno onih perifernih, od Grčke, preko Hrvatske do Španjolske ili Poljske. Jer problemi su zajednički.

Slobodno kretanje ljudi, uz robu i kapital, jedan je od temelja europskog sustava i prava. Pa ipak, ono je postalo jedno od najprjepornijih pitanja u Uniji i Europljani sve više, posebno od velike recesije, koja je Stari kontinent zatresla prije desetak godina, promatraju strance kao one koji im uzimaju posao ili snižavaju cijenu rada.

Postoje i trendovi u odabiru odredišta za preseljenje među pojedinim europskim nacijama.

Dvije zemlje strše kao one u koje drugi Europljani najradije idu: Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo.

U najstabilniju članicu i lidera Unije Njemačku idu oni koji su prije svega kulturno povezani s njom. Od Austrijanaca do Hrvata i Slovenaca, preko Poljaka ili Čeha, sve do Nizozemaca. Njemačka, koja tradicionalno dobro ugošćava svoje gastarbajtere, može privući ogoroman broj Europljana koji u nju dolaze raditi, no kako se javlja sve veći otpor prema imigrantima s drugih kontinenata, postavlja se pitanje hoće li se uskoro pojaviti i sentiment uperen ne samo prema Turcima ili muslimanima općenito već i prema nenjemačkim Europljanima.

No primjer Njemačke izgleda odlično ako se pogleda Veliku Britaniju kojoj su unutareuropske migracije bile jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je došlo do Brexita.

“Građani EU ne bi trebali imati poseban tretman u Velikoj Britaniji nakon Brexita”, glasilo je izvješće koje je nedavno objavila Velika Britanija, što dokazuje da su unutareuropske migracije i njihov utjecaj na radna mjesta bili jedan od glavnih okidača za Britance da masovno podrže izlazak te zemlje iz Unije. I premijerka Theresa May obećala je da će dokinuti neograničenu slobodu kretanja nakon Brexita.

Politički analitičar Žarko Puhovski kaže da je u vrijeme izglasavanja Brexita u britanskoj javnosti stvoren dojam da je “najezda Poljaka veći problem od, primjerice, ljudi s Kariba”.

– Migracije unutar same Europe bile su važan dio Brexita. Ipak, smatram da se on dogodio zbog bezočne manipulacije činjenicama, što se danas naziva “fake newsom” – jasan je on.

Izazvao suprotan efekt

No ta se zemlja već suočava s negativnim aspektima Brexita koji se tiču slobode kretanja radnika. Prema nekim procjenama, čak 99 posto sezonskih radnika, berača voća, u Ujedinjenom Kraljevstvu dolazi iz istočne Europe, a dvije trećine iz Rumunjske i Bugarske. Kako su radnici iz tih zemalja zbog Brexita počeli tražiti alternative, britanski su se poslodavci u poljoprivredi ovog ljeta žalili na manjak radne snage od čak 12,5 posto.

Osim toga, to je dovelo i do snižavanja kriterija koje će se Europljane od onih koji se prijave primiti. Prije Brexita provjeravana je eventualna kriminalna prošlost prijavljenih, dok danas, prema riječima direktorice jedne agencije za zapošljavanje u UK, “primamo sve što ima dvije ruke i dvije noge”. Barem u tom kontekstu Brexit je napravio suprotno od namjeravanog pa su u ovom slučaju Britanci danas manje sigurni nego što su bili.

Nije teško otkriti zašto stanovnici iz zemalja s periferije EU idu u zemlje Unije koje ih mogu primiti. Prosječna plaća od čak 3270 eura u Danskoj, 2570 u Švedskoj, 2500 u Finskoj i Irskoj ili pak 2270 u Njemačkoj pozivaju Bugare koji u prosjeku zarađuju tek 457 eura, Rumunje s plaćom od 565 era ili stanovnike Mađarske koji zarađuju 635 eura.

Karta Europe pokazuje podjelu na bogati sjever i siromašni jug, među kojima se razlike već više desetljeća pokazuju nepremostivima. Neki smatraju da bi migracija iz siromašnih u bogate zemlje te razlike mogla samo produbiti.

– Dva su faktora oblikovala tu podjelu na sjevernu i južnu Europu: klima i kulturološke razlike. Klima je na sjeveru hladnija, što je bio jedan utjecaj, dok u kulturološke razlike posebno dolaze do izražaja zbog religije, odnosno podjele na protestante i katolike, a još je Max Weber pisao rad pod imenom “Protestantska etika i duh kapitalizma” – rekao je za Večernji list politički analitičar Anđelko Milardović s Instituta za migracije i narodnosti.

Vrlo je zanimljivo istraživanje objavio Eurostat u svibnju ove godine. Istraživano je koliki postotak građana u pojedinim zemljama Unije radi u drugim zemljama EU, a ti su podaci iz 2017. zatim uspoređeni s onima iz 2007. Na vrhu je Rumunjska čijih čak 19,7 posto stanovnika živi i radi u drugim zemljama Unije, slijedi spomenuta Litva pa Hrvatska čijih 14 posto građana živi u drugim članicama EU. Nikog neće začuditi ako se kaže da među zemljama iz kojih se najmanje iseljavaju dominiraju bogate zemlje. Rekorderi su Nijemci jer ih samo jedan posto živi izvan matične zemlje, a tu su i Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska, Francuska…

No, ako se ti podaci usporede s onima iz 2007., kada je Hrvatska još bila daleko od članstva u Uniji, vidi se da je otad, u relativnim brojkama, iseljavanje Hrvata mnogo manje poraslo nego drugih zemalja. Te 2007. Hrvatska je bila rekorderka jer je 12,2 posto njenih građana radilo u zemljama Unije, a tek sedam posto Rumunja ili pet posto Litavaca. To znači da trend iseljavanja iz Hrvatske otad mnogo manje raste nego iz zemalja na dnu europske razvijenosti s kojima se može usporediti. Slike autobusa i aviona koji vode mlade stanovnike Hrvatske prema Njemačkoj ili Irskoj, ako je vjerovati ovim podacima, u europskom kontekstu trebale su biti mnogo izraženije u medijima te 2007. nego danas.

I robotizacija će biti uzrok

Isto tako, piše Eurostat, Hrvatska je jedna od zemalja iz koje se iseljavaju manje obrazovani stanovnici nego što je to njena opća populacija. Bugarska, Hrvatska, Portugal, Estonija, Litva, Letonija zemlje su među čijim iseljenicima ima manje fakultetski obrazovanih od prosjeka ukupnog stanovništva. Za razliku od toga, toga, gotovo dvostruko više Finaca ili Nijemaca koji se iseljavaju fakultetski su obrazovani nego što je to prosjek općeg stanovništva.

No politolog Milardović govori da ne treba razmišljati samo o visokoobrazovanima jer ne migriraju iz zemlje u zemlju u Europi samo oni.

– Što ćemo s onima koji predstavljaju višak radne snage i kojima će robotizacija donijeti situaciju u kojoj više neće biti konkurentni? Zato se ne može jednoznačno govoriti o visokoobrazovanima koji migriraju – migracijama govori nam i time možda otkriva dodatno pitanje koje će obilježiti Uniju, kao i migracije unutar nje, u desetljećima koja dolaze.

Jedan je od problema Unije i to što ne postoji europska javnost ni snažan europski identitet, o čemu su pisali brojni politolozi. U njoj nema Europljana ni europske države, već se čak i najveći euroentuzijasti vezuju češće uz nacionalne države nego uz nadnacionalnu “umjetnu tvorevinu”. Da to nije samo teoretski problem, svjedoči i to što ga je svjetski poznati ekonomist i nobelovac Joseph Stiglitz naveo kao jednu od okolnosti koje otežavaju dobro funkcioniranje eura kao zajedničke valute.

Jedan od tri razloga zašto dolar može funkcionirati u SAD-u, a euro ne može jednako uspješno u EU jest nedostatak europskog identiteta, pisao je Stiglitz u svojoj knjizi “Euro” iz 2016.

“Nema razlike između domaćeg stanovnika Kalifornije i imigranta iz Južne Dakote. Obojica su “Kalifornijci’”. Nedavne europske debate o tomu koliko godina imigrant mora živjeti u novoj zemlji prije nego što stekne pravo na neke oblike financijske pomoći dokazuju da to nije tako u Europi.

Iako se olakšala mogućnost zaposlenja na novoj lokaciji, Poljak u Irskoj još je uvijek prije svega gost. Isto tako, njegov politički i kulturni identitet, kao i nade vezane za budućnost, i dalje će biti poljski”, pisao je Stiglitz prije samo dvije godine. Dodao je uz to da se “malo Amerikanaca boji da će, primjerice, Južna Dakota, izgubiti previše stanovnika. No Grčku zanima hoće li većina Grka, ili čak najtalentiranijih mladih Grka, napustiti zemlju. I treba je zanimati.” Sve to navodi na pitanje je li europski projekt u kontekstu slobode kretanja ljudi uopće uspio. Milardović smatra da je najveći europski problem zbrka oko koncepta same Unije.

– Tom organizacijom dominira licemjerje. Ona se nije uspjela dogovoriti je li sustav fragilnih suverenih država ili čvršća federacija. Iz toga izvire većina problema i u području slobode kretanja ljudi – smatra Milardović.

Na tom tragu Žarko Puhovski govori da će se sukob unutar Unije ubuduće i voditi između onih koji misle da EU ima svoj samostalni identitet i onih koji tom savezu zemalja žele dati samo one ovlasti o kojima se članice dogovore.

– To me podsjeća na sukobe unutar Jugoslavije u 1970-ima. EU je počeo dobivati nadnacionalne elemente, ali su se neke nove članice, prije svega Mađarska i Poljska zbog toga pobunile i udružile s tradicionalnom oporbom, prije svega Britancima u onom što neki nazivaju suverenističkim politikama – objašnjava Puhovski.

U sjeni “pravih” migracija

Nakon tih zaključaka, postavlja se pitanje budućnosti slobodnog kretanja u Uniji. Brexit predstavlja veliki udarac tom konceptu jer govori da ta zemlja odbija globalizacijske tokove, čak i unutar Europske unije. S druge strane, unutar samih nacionalnih država javljaju se pozivi na brzo poboljšanje ekonomskog statusa kako bi se smanjio odljev najpotentnijeg stanovništva u one zemlje koje mu mogu ponuditi znatno više.

No i Puhovski i Milardović budućnost migracija unutar EU povezuju s migracijama koje su “tema naših dana”, masovnim dolascima pojedinaca i obitelji s drugih kontinenata.

– Mislim da će se sve više govoriti o kulturološkim razlikama između Europljana i muslimana i . Sve će se više govoriti o tvrđavi Europi ta će ta rasprava temupitanja o unutareuropskihm migracijama staviti u drugi plan – smatra analitičar Puhovski.

Milardović ide i korak dalje. On tvrdi da bi nekontrolirana imigracija na Stari kontinent mogla dugoročno trajno izmijeniti neke osobne slobode.

– Mogli bismo imati sve više nadzora slobode kretanja. Uz to, neriješena koncepcijaska pitanja Unije, o kojima sam govorio, onemogućavaju joj da kvalitetno donosi neke javne politike poput zajedničke imigrantske politike. Ovdje se ne radi o mojim osobnim stavovima ili euroskeptičnosti, nego o realnom nepovjerenju prema onima koji donose odluke – zaključuje Milardović za Večernji list.

Dnevnik.ba