Istočnoeuropski otpor islamizaciji

Ako ste ikada gledali Casablanku, sigurno niste zaboravili prizor u Rickovom kafiću u kojem njemački časnici pjevaju “Die Wacht am Rhein” ali ih nadglasaju Francuzi uzbudljivom izvedbom “Marseillaise”.

Nešto slično se dogodilo prošlog tjedna u Nacionalnoj operi u Cluj Napocu, u Rumunjskoj. “Multikulturalnu” operu koja je uključivala muslimanskog mujezina koji je pjevao poziv na molitvu prekinuo je jedan dio publike pjevajući rumunjsku himnu.

Rumunjska nacionalna himna nije tako uzbudljiva kao “La Marseillaise” (barem ne za ne-rumunjsko uho), a ni pjevači nisu bili tako talentirani kao pjevači iz Casablance , ali osjećaji su bili isti – a to su, tiraniji se mora oduprijeti.

Kakva je to tiranija, možete se pitati. Pa Rumunjska nije okupirana zemlja, niti je u neposrednoj opasnosti od islamskog preuzimanja.

Ali nije tomu tako davno kada su Rumunji živjeli pod čizmom komunističkog tiranina. Doista, Nicolae Ceausescu, koji je rušio crkve i uveo robovski rad, bio je jedan od najokrutnijih nedavnih diktatora. Rumunji imaju na umu svježe sjećanje na njegov krvavi režim, pa nije ni čudo što su osjetljivi na bilo kakve znakove nastanka totalitarizma – čak i ako je to tek mekani totalitarizam Europske unije.

Nakon što se 2007. godine pridružila EU, Rumunjska je izložena sve većem broju Orvelovskih diktata EU-a, posebice onih koji se tiču ​​imigracije. Svidjelo joj se to ili ne, svaka zemlja EU-a ima obvezu primiti određenu kvotu migranata. Kako stopa migracijskog kriminala raste, mnogi sada počinju gledati na članstvo u EU slično članstvu u samoubilačkom sporazumu.

Ovo je posebno osjetljiva tema za Rumunje jer je njihova zemlja prva stanica na jednoj od glavnih migracijskih putova u Europi: od Turske, preko Crnog mora do Rumunjske, a potom u Mađarsku, Slovačku, Češku i Njemačku.

Polovica tuceta ili koliko već Rumunja koji su pjevali himnu u Operi, bili su vjerojatno zabrinuti ne samo zbog političkog imperijalizma, nego i onog u kulturi. Tako je jedan od vođa grupe “otpora” rekao: “Vidimo ovo kao ispiranja mozga ​​gledateljima, tako da ljudi mogu lako prihvatiti islamizaciju Rumunjske”.

Predstava kojoj su prigovarali bila je Naoružani čovjek, misa za mir, autora Karla Jenkinsa, antiratni komad koji uključuje izvatke iz obične mise, islamskog poziva na molitvu, Mahabharate i poeziju iz različitih izvora. Kao što je Ned May naveo u svojoj kolumni Gate of Vienna , “Mandarini multikulture nedavno su poslali (iz Londona) “inkluzivnu”, “raznoliku” operu u Rumunjsku kako bi prosvijetlili zaostale mještane.”

“Mještani” su osobito bili uvrijeđeni pjevanjem muslimanskog poziva na molitvu koja započinje riječima “Allahu akbar” (Bog je najveći), a zatim nastavlja: “Ispovijedam da nema boga osim Allaha. Ispovijedam da je Bog poslao Muhameda … “U tom je trenutku mala skupina patriota počela pjevati svoju nacionalnu himnu: ” Probudite se, Rumunji, iz smrtnog sna; U koji su vas uljuljali barbarski tirani… ”

Njihovo pjevanje je, zauzvrat, bilo suočeno s prigovorima iz kulturnog – ili ćemo reći “multikulturalnog” – gledališta: “Idite van. Vi ste kreteni”, “Izlazite. Možete provoditi politiku vani.” U tom trenutku je stigla policija i izvela grupu van. No reakcija pojedinih članova publike govorila je za sebe. Gledali su prosvjednike kao neosjetljive “kretene” bez poštovanja prema visokoj kulturi.

Problem je u tome što visoka kultura ne može dugo opstati osim ako nema potporu i drugih a ne samo sudionika kulturnog događaja, potporu zajednice ljudi koji se drže zajedno pomoću veza vjere, domoljublja, povijesti i (obično) jeziku. Ako visoka kultura nema poštovanja za te „mistične akorde” (iskoristiti ću Lincolnov izraz) koja se vežu ljude, ne može očekivati poštovan odgovor na svoje eksperimente u multikulturalnoj indoktrinaciji. U multikulturalnom društvu, očekuje se da će svatko biti osjetljiv i ne-ofenzivan – to jest, svatko osim samih multikulturalista. Izgleda da su se oni izuzeli od tog ne-ofenzivnog pravila.

Na primjer, je li se skladatelj opere ikada zapitao, je li mu čak i stalo, bi li neke katolike moglo uvrijediti zborno djelo koje uvodi tolike slobode u misu? Uostalom, misa ne može početi prizivanjem Allaha i Muhameda. Nema niti sugestija u misi da su sve religije moralno ekvivalentne, kao što sugerira zborski dio. Dio publike je vikao “možete provoditi politiku vani”. No, politika je već bila u unutra – bila je inherentna u “poruci” opere.

Zašto je baš ta konkretna opera odabrana kao posebna lekcija koja se baš u ovom trenutku povijesti mora predavati narodu Rumunjske? Zašto ne Mozartova Otmica iz Saraja – opera koja nas podsjeća da su desetine tisuća Europljana nekada postale žrtve islamske trgovine robovima?

Zašto? Možda zato što bi Londonska opera mogla potaknuti ljude da „lakše prihvate islamizacije Rumunjske.” Naravno, Rumunjska nije jedina meta multikulturalnog puča. Pokušaji da se Europljani aklimatiziraju islamizaciji odvijaju se diljem kontinenta. U Italiji su neki župnici uklonili Božićne jaslice kako ne bi vrijeđale muslimane. U Švedskoj su mnogi gradovi prestali slaviti Dan sv. Lucije iz istog razloga. Također u Švedskoj, nova knjiga za djecu je postala hit na policama. To je knjiga pod nazivom Djed ima četiri supruge, a namjena joj je naviknuti švedsku djecu uzrasta tri do šest godina na ideju da je muslimanska poligamija u redu.

Šveđani su toliko daleko napredovali u umijeću tolerancije pa možda neće moći pružiti nikakav otpor ovakvom prevratu kulture. No, sasvim je druga priča u Istočnoj Europi. Nakon što su nedavno odbacili jaram komunizma, istočni Europljani su više usredotočeni na znakove kulturne opresije i manje su voljni tiho otići u tamnu noć totalitarizma.

Još nije jasno mogu li “Istočnjaci” okrenuti stvari u Europi, ali postoje ohrabrujući znaci. “Dvoboj” u rumunjskoj operi jedan je znak nade. Još jedan važniji znak je nedavno okupljanje stotina tisuća katolika uzduž poljske granice na molitvu krunice.

“Krunica na granicama” je događaj koji je doveo katolike na molitvu duž oko 3.200 kilometara kopnene granice zemlje, uzduž baltičke obale i na njihove glavne zračne luke. Po nekim procjenama sudjelovalo je čak 1,5 milijuna ljudi. Događaj je održan 7. listopada, na blagdan Gospe od krunice. Taj dan je ujedno i 446-a godišnjica odlučujuće pomorske pobjede kod Lepanta. Pod vodstvom Svete lige katolička je flota porazila veću osmanlijsku flotu i spasila Europu od islamske invazije. Papa Pio V. koji je pozvao katolike da mole krunicu u potporu floti, pripisuje pobjedu Marijinom zagovoru i utemeljio je 7. listopada kao blagdan Gospe od krunice.

U komentaru na pjesmu G. K. Chestertona, “Lepant”, Brandon Rogers napisao je o papi Piju V.:

[On] je shvatio veliku važnost otpora agresivnom širenju Turaka bolje od bilo kojeg od njegovih suvremenika. Shvatio je da je prava borba koja se vodila bila duhovna; sukob vjera je bio na djelu, a ulog je bio samo postojanje kršćanskog zapada.

Postojanje kršćanskog Zapada je opet u pitanju. Istočni Europljani to bolje razumiju od ostalih. I kao što pokazuje primjer “krunice na granicama”, oni razumiju, kao i Pio V., da je sukob s islamom duhovna bitka.

Još jedan istočnoeuropljanin koji shvaća što je u pitanju je premijer Viktor Orban iz Mađarske. Orban kao jeka ponavlja jednu od glavnih tema u spisima pape Benedikta XVI., a to je da Europa ima kršćanske korijene i ako se odsjeku ti korijeni, izgubit će ne samo svoj identitet, već i svoju veličinu i dobrotu.

U brojnim govorima, Orban postavlja pitanje može li kršćanstvo preživjeti u Europi ako Europa drži svoje granice otvorene „Velikoj migraciji” iz kultura koje su neprijateljski raspoloženi prema kršćanstvu i židovstvu. On upozorava da ova migracija ugrožava slobodu vjeroispovijesti, jednakost muškaraca i žena i borbu protiv antisemitizma. „Naša ideja vodilja”, kaže on, „nije liberalizam, nego suverenitet i kršćanski socijalni nauk.”

Nešto se pokreće u istočnoj Europi. Postoje brojni znakovi da se stvara otpor, kako protiv mekane tiranije EU-a tako i protiv teške tiranije islama koji uvoze EU elite. Taj duh otpora polako prelazi u Zapadnu Europu, gdje ankete pokazuju da većina građana sada želi potpuno i stalno zaustavljanje muslimanske migracije. To se odražava i na činjenici da se pokret PEGIDA (Domoljubni Europljani protiv islamizacije Zapadnog svijeta), koji je započeo u istočnoj Njemačkoj, sada proširio na cijelu zapadnu Europu. Istočnoeuropski otpor možda je pomogao nadahnuti euroskeptične i antimigrantske stranke koje su ovog vikenda osvojile većine na austrijskim izborima.

Tijekom hladnog rata, zapadni Europljani pružali su pomoć i ohrabrenje svojoj braći iza željezne zavjese. Sada izgleda kao da Istok vraća uslugu.

Autor: William Kilpatrick/Crisis Magazine (prijevod: Troplet)