Marcel Holjevac: Nova hrvatska emigracija – politička, ekonomska, ili posljedica neokolonijalističkih politika?

U cijelosti prenosimo kolumnu Marcela holjevca s portala Narod.hr:

“Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:

U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza”

Opis je to hrvatskog emigranta koji je dao Boris Maruna, hrvatski pjesnik i politički emigrant, “ustaša” reklo bi se riječnikom ondašnje partije, u pjesmi “Hrvati mi idu na jetra”, jednom od boljih izdanaka hrvatske poezije, ne samo one emigrantske.

“Vi možete za***vati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.

I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-

Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima”

Mladi Hrvati danas više uglavnom ne puše, mladi luk i janjetina su isto tako uglavnom stvar prošlosti, no nevjerojatna lakoća emigriranja je ostala. Emigriralo se u 19. stoljeću s dalmatinskog krša i iz Rijeke i Primorja u Ameriku, Argentinu, emigriralo se za prve Jugoslavije od Australije do SAD-a, emigriralo se iza rata masovno za Njemačku kad su otvorene granice, kad su njemačke bauštele financijski propalu Jugoslaviju hranile s dvije milijarde dolara godišnje, koliko su iznosile devizne doznake iseljenika. Iseljava se danas, favorit je Irska, do nedavno i sama jednaka Hrvatskoj – siromašna, malena, pod šapom većeg, agresivnijeg i imperijalno nastrojenog susjeda koji ne voli katolike, zemlja iz koje se masovno iseljavalo, a danas s većim plaćama od jedne Njemačke.

Nekoć se bježalo, danas se tek seli

Sam Maruna je prvi put pokušao pobjeći iz Jugoslavije još prije nego li je Tito krajem šezdestih otvorio granice, ali su ga uhvatili i strpali u zatvor. Nekoliko godina kasnije, 1960., uspijeva pobjeći. Živio je od Engleske do Kalifornije, od Čilea do Njemačke, i postaje često neshvaćenim bardom one druge, emigrantske Hrvatske, one koja nije pristala na tiraniju nego je sanjala slobodu.

Za razliku od današnjih emigranata, on se uzdržavao pranjem leševa u Londonu, a i završio studij španjolskog u Madridu. Danas, ljudi odlaze s “besplatnom” diplomom stečenom u hrvatskom školstvu u kom znanje nije roba, ali jest kapital kojeg odnose u Irsku i Njemačku kad napuste Hrvatsku.

U međuvremenu je postalo suvišno bježati, 1968. je Tito otvorio granice, riješivši time istovremeno veliku nezaposlenost i nedostatak deviza – emigranti su novac slali kući, i dobivši na ugledu u svijetu kao “liberalni komunistički diktator”. Danas je k tome suvišno i tražiti radnu dozvolu koja je trebala djedovima i očevima današnjih emigranata: Dio smo EU, jedinstvenog tržišta radne snage. Kao što je prvi veliki val emigracije počeo otvaranjem granica pred pedeset godina, drugi je počeo ulaskom u EU, 2013., a dramatično se pojačao par godina kasnije, kad je istekao prelazni period u kom su naši radnici trebali radne dozvole za rad na zapadu EU.

U novoj emigraciji nema mjesta za pjesnike

A i svijet postao prozaičniji, malo tko još piše poeziju, niti su pjesnici više središnje, okupljajuće figure hrvatske emigracije. No, zato nema dana da u novinama ne osvane priča nekog od novih hrvatskih emigranata. Većinom su presretni što su otišli, imaju, kažu, više novca, spajaju lakše kraj s krajem. Isto tako, većinom to nisu blagajnice nad čijim niskim plaćama već preko dvadeset godina nariče dobro plaćena i na državnoj sisi uhljebljena hrvatska kulturnjačka elita, koja isto tako ostaje u Hrvatskoj: njih, niti blagajnice niti “kulturnjačku elitu”, niti u Dublinu niti u Münchenu uglavnom nitko ne treba. Prve će, kažu, za koju godinu zamijeniti čipovima na robi; ovih drugih, skupih parazita, imaju i svojih na izvoz.

Ne, danas medije pune ispovijedi doktorica koje rade kao medicinske sestre, ekonomistica koje rade kao služavke, ali i informatičara koji odlično zarađuju i ne stignu ni potrošiti što zarade, običnih “bauštelaca” koji se kunu kako na zapadu puno bolje žive, mladih umjetnica s “undercutom” kojima multikulti-liberalno okruženje puno više odgovara, kojima je Hrvatska zatucana, primitivna, fuj…

Kad se gledaju mediji, ispada da je do sad valjda već svaki drugi iseljenik ispričao svoju priču za neki od portala, svaki ima potrebu objasniti zašto je otišao. Neki pritom pljunu na zemlju iz koje su otišli, neki ne. Svakako, nisu poput stare emigracije koja je sanjala povratak kad dovoljno zaradi. Razlozi odlaska su, kažu, uglavnom ekonomski, no kroz sve njihove priče se provlači nešto drugo.

Hrvatsko medijsko crnilo

Provlači se ista ona atmosfera beznađa, crnila, koju mediji koji Hrvatsku boje sivom i crnom bojom otkad postoji (a Jugu uglavnom ružičastom) a koja je, izgleda, utjecala na dobar broj njih. Oni koji su otišli potaknuti, među ostalim, u pravilu i te kako realnim razlozima, i propagandom kako je Hrvatska zemlja u kojoj baš ništa ne valja – Hrvatska je valjda jedina zemlja planete čiji mediji sustavno kritiziraju samu njenu državnost, neovisnost i samostalnost, što ne pada na pamet ni crncima u Africi koji danas žive deset puta gore nego dok su bili Britanske kolonije – tako dalje služe toj istoj propagandnoj mašineriji kojoj je cilj isprazniti Hrvatsku od Hrvata, kad već nije išlo ratom, onda drugim sredstvima.

Beznađe u Hrvatskoj ne šire, istina, samo mediji: Tu je i endemeska hrvatska korupcija, po kojoj smo u EU uz bok jedino balkancima Rumunjima i Bugarima te Grcima, i grabež nezasluženih privilegija i povlastica, tu je i naša vječna nadmenost, arogancija, vječno upiranje prstom u krivca umjesto traženja rješenja. Sklonost kukanju i jamranju u Hrvata nije samo udbaška ujdurma, ona nam je u prirodi kao i Francuzima dizanje revolucija. Kuknjava nerijetko jednostavno para uši i ide na živce do te mjere da je svatko normalan vjerojatno samo zbog nje bar jednom u životu pomislio otići. Lopove političare je nekako lakše probaviti nego to.

Prvi razlog odlaska: Jer mi to možemo

Kad se sve sabere, tri su osnovna razloga zašto Hrvati emigriraju, ako zanemarimo tradiciju emigracije kao četvrti eventualni razlog.

Prvi je taj jer – mogu. Jer ih ništa ne sprječava otići tamo gdje je standard bolji. Pogledajte Poljake, Španjolce, Talijane. Milijuni mladih ljudi napuštaju te zemlje. Ok, Poljska je bila komunistička, ali Španjolska i Italija? Španjolsku je zadnjih godina napuštalo godišnje preko pola milijuna mladih ljudi, u Italiji je još gore. Italija je također bila zemlja iz koje se emigriralo, da bi nakon rata to prestalo, no Italija je danas u ekonomskoj krizi, i ljudi odlaze.

Oduvijek su ljudi napuštali ekonomski nerazvijenije krajeve i selili u razvijenije, a jedina su barijera tome bile državne granice, odnosno dozvole koje ste trebali da biste radili vani. Danas tih barijera unutar EU nema, nama u Hrvatskoj dozvole ne trebaju. Sjetite se, četrdesetih, nakon rata, masovno se išlo iz Dalmacije u tada bogatu Slavoniju! Vlakom bez voznog reda, na oteta imanja pobijenih i protjeranih folksdojčera, uglavnom. Masovno se kasnije selilo u Zagreb, iz nerazvijenih krajeva. Danas su migracije u EU zapravo unutarnje.

Planirana politika bogatih

Naravno, postavlja se pitanje: Jesu li oni u Bruxellesu baš tako ludi i pijani da nisu znali da će uvođenje jedinstvenog tržišta radne snage u zajednici država u kojoj su plaće u nekim državama i pet-šest puta veće nego u onima drugima, potaknuti masovne migracije? Rumunji imaju ogroman problem jer nemaju liječnika, svi su u Njemačkoj. Hrvatska ne još, ali će ga imati. Siromašne države europskog juga teškim porezima koje plaća sirotinja školuju, zahvaljujući od socijalizma naslijeđenom besplatnom školstvu, liječnike i inženjere za bogati sjever EU. Stanovništvo sjevera, kao i Hrvatske, stari, no za njihove mirovine će zaraditi naša djeca, a naše neće imati zaraditi tko.

Sasvim sigurno takva politika, koja je potakla masovne migracije, naročito iz bivših komunističkih država koje su gotovo sve, s izuzetkom donekle tek Češke, Slovenije, i baltičkih država teško pogođene masovnom emigracijom, nije bila slučajna, već dio plana u sklopu neokolonijalističke politike zapada. Zapad je uvijek bio umiješan u tome kako iskoristiti resurse juga i istoka Europe, a danas su to prije svega ljudski resursi: Zapadu fali stručnih ljudi koji žele raditi, a tu uskaču Poljaci, Hrvati, i slični. Pritom se Slavene nerijetko grubo šikanira i tretira kao praktički nižu rasu, dok se one iz MENA država, goste Angele Merkel koji uglavnom niti imaju kvalifikacija a niti žele raditi, ne smije niti krivo pogledati. Islamofobija i rasizam su strogo zakonski kažnjivi, pa se zato domicilno stanovništvo, s pravom frustrirano navalom imigranata svih boja i vrsta, iskali na bijelim kršćanima koje antidiskriminacijski zakoni u praksi ne štite.

Dakle, jedan od razloga što ljudi odlaze je taj što mogu, što je EU u stvari jedna jedinstvena država u kojoj su nacionalne države, po suverenitetu, otprilike tamo gdje su bile republike u SFRJ, samo bez komunizma (bar otvorenog) i Miloševića. Oni to rješavaju na finiji način od Slobe.

Drugi razlog: Ekonomska neuspješnost Hrvatske

No činjenica je da je iseljavanje iz Hrvatske naš neuspjeh, i da se ne možemo vaditi na to da su nas uspješnji od nas preveslali. Poanta je da mi budemo uspješni, ne da kukamo da nas izrabljuju. Što ne znači da izrabljivanja ne treba biti svjestan.

Drugi je razlog upravo to: Relativan ekonomski neuspjeh Hrvatske nakon neslavne propasti SFRJ. Hrvatska je imala razmjerno dobru startnu poziciju 1989. među tranzicijskim zemljama, a onda je došao rat. Rat svakako jest jedan od razloga što smo iz tranzicije izašli u liniji s nekoć siromašnim Poljacima i Česima, no ne i jedini. I kao i gore, nije dobar izgovor.

Što je dovelo do toga? Prije svega, to što Hrvatska ima, po statitistikama Eurostata, jedan od najvećih državnih sektora privrede u EU. Država se petlja u upravljanje svime, od škverova do HEP-a, od cesta do Agrokora, od šuma do HEP-a. To nije samo beskrajan generator korupcije i uhljebljivanja, nepotizma i kronizma, nego i izvor neučinkovitosti. Analize koje je radio Eurostat pokazuju da je upravljanje državnim poduzećima kudikamo neučinkovitije nego onima privatnima: Povrat novca je malen, često rade s gubitkom. Državna jamstva škverovima su izbila svakoj četveročlanoj obitelji u RH već do sad oko 5.000 eura iz džepa, i kad se ne računaju poticaji za brodogradnju bez kojih niti jedan brod nije izgrađen od šezdeset i neke. S njima, vjerojatno još toliko.

Unatoč tome, hrvatska desnica i hrvatska ljevica su prilično jedinstvene oko toga da je smo sve prodali strancima, i da je privatizacija zlo. Iako statistike pokazuju suprotno, da je u Hrvatsku ušlo manje stranog kapitala nego igdje drugdje u tranzicijskoj Europi – odnosno, da stranci niti što kupuju u Hrvatskoj niti žele kod nas nešto kupiti.

A Hrvati onda bježe u Irsku, koja već 50 godina vodi, svjesno i namjerno, politiku prodaje strancima doslovce svega, i supstituiranja domaćih poslodavaca prvenstveno američkima. Zemlju koja ne samo da izrazito štiti strana ulaganja i strane kupovine irskih tvrtki nego ih promovira, i to im je bio temelj ekonomske politike. I ne, oni ne idu na “mala i srednja obiteljska poduzeća” već ih prvenstveno zanima privlačenje multinacionalnih megakorporacija koje imaju europsko sjedište u Irskoj. “Silicon docks” u Dublinu su europska silicijska dolina, tamo su europska sjedišta Googlea, Microsofta, Paypala, Facebooka, Linkedina, svega što vam padne na pamet.

Ili Njemačku, koja je davno privatizirala sve, uključujući Deutsche bank. Švedsku, koja je Volvo prodala Kinezima…

Ako postoji jedna stvar koja je zajednička svim uspješnim državama od Kanade do Kine i od Irske do Botswane, to je potpuna otvorenost za strani kapital, zaštita stranih ulaganja, vladavina prava i jake demokratske institucije.

Hrvatska prezire strane ulagače i gleda ih kao neprijatelje, strani ulagači nerijetko moraju mititi političare da bi smjeli voditi svoja poduzeća, a umjesto vladavine prava i jakih institucija imamo vladavinu HDZ-a, povremeno još goreg SDP-a, i jake ljude. Dok u jednu Mađarsku danas dolaze deseci milijardi stranih ulaganja, kao i Češku i Poljsku, nas kapital zaobilazi. Jer, mi znamo da je kapital jedno zlo. Pa nam mladi ljudi idu tamo gdje kapitala – ima. A time i radnih mjesta.

U svemu tome je slaba utjeha što je osamdesetih plaća u Zagrebu i Beogradu bila otprilike jednaka, a danas je u Zagrebu bar dvostruko veća. Spram zapada se nismo bitno popravili, tamo smo gdje smo i bili.

Politike poticanja iseljavanja

No ostao je treći aspekt, onaj politički. Ostalo je ono crnilo koje se širi medijima, ostale su reklame za iseljavanje ispisane na stranicama dnevnih novina u vidu priča sretnih emigranata koji su našli svoje mjesto pod suncem u nekim krajevima na sjeveru gdje sunca ima manje, ali izgleda da ipak sjaji drukčijim sjajem.

Jer, razočarani ovom “katolibanskom i zatucanom” Hrvatskom, mladi su godinama odlazili u Irsku u kojoj je do nedavna pobačaj bio zabranjen. Razočarani time što se crkva petlja u sve, bar su im tako ulijevali u glavu, odlazili su u Bavarsku, gdje je crkva vlasnik najvećeg dijela stambenog fonda i gdje u svakoj javnoj instituciji, pa i školi, visi veliki križ, gdje je vjeronauk obavezan a ne fakultativan. Da, divno je bilo gledati udbaša Perkovića kako mu sude pod velikim križem koji je visio u sudnici, neprocjenjivo! Odlaze, razočarani konzervativnom Hrvatskom, u bogati i prebogati Singapur, gdje se dobrovoljni homoseksualni spolni odnos kažnjava s dvije godine zatvora, a posjedovanje pet grama marihuane s najmanje petnaest godina robije, ako ne smrću.

Razočarani rasizmom odlaze u zemlje poput Malezije, gdje svaka rasa ima svoje točno određeno mjesto i zna se što može raditi Kinez, a što Indijac, i gdje je ravnopravnost misaona imenica. U Hrvatskoj im smeta zvonjava crkvenih zvona, pa odlaze u Dubai slušati kako hodža s minareta preko zvučnika od tisuću vata zove na ezan. Ili konobariti u neku od bogatih zaljevskih zemalja gdje žene hodaju zabrađene.

Hrvatska ima problem, i on nije samo ekonomski. Nekoć se bježalo ne samo od bijede, nego i od represije komunističkog režima. Danas, reklo bi se, bježimo od sebe samih, od onog kakvi smo mi, pa to pripisujemo okolini, kao da svatko od nas nije dio istog sistema, kao da ne dijelimo kao nacija, u konačnici, istu sudbinu: Nju je teško izbjeći samim fizičkim premještanjem sebe samog u Dublin. Veze koje nas vežu s našim narodom su često dublje nego što smo u stanju sebi priznati, fenomen nacije nije “socijalni konstrukt” kako to smatraju ljevičari, već stvaran i vrlo opipljiv.

A stvarna su i razočaranja Hrvatskom, nemojmo i to zaboraviti, ovakvom kakva jest. Zato je možda i Maruna, koji se kao i mnogi drugi vratio u domovinu čim je pao komunizam, jednog dana 2003. godine ponovo otišao u inozemstvo, duboko razočaran svime što se događalo nakon rata, i naročito nakon Tuđmanove smrti. Doduše, kao hrvatski veleposlanik u Čileu, gdje je i umro. “Zadnjih bih 13 godina ovoj zemlji bio korisniji da sam se za nju borio vani, umjesto što sam sudjelovao u sukobima unutra”, rekao je kad je napuštao domovinu drugi i posljednji put, zauvijek.

Pa i završimo onda s njim:

“O veliki Bože
Kad dođe pravi čas
Ja ću zbaciti vrijeme s leđa
Kao prljavu potkošulju maloga državnog činovnika
I ustati kasnije nego inače (neka samo čekaju
U uredu) i pomno se izbrijati u starom ogledalu
Obući bolje odijelo
Zataknuti karanfil, ispiti dva špricera natašte
Nazvati svoju djevojku iz mladosti
I ugovoriti sastanak za poslijepodne
I potom
Kao nekad
Lijep, čist i uspravan
Preći ću pola Zagreba pješke
I uspeti se na
Strossmayerovo šetalište
I otići do Sabornice
Odmaknuti ustranu stražara i
Ušetati unutra kao mali bog
I dobaciti karanfil najzgodnijoj tajnici
Dati predsjedavajućem
Nogom u stražnjicu
I jednostavno reći: Sjednica je
Završena.”

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr